EVROPSKI POKRET U SRBIJI

Izazovi reformi pravno-institucionalnog okvira za strana ulaganja u Saveznoj republici Jugoslaviji

I. Uvodna razmatranja

Oporavak jugoslovenske privrede podrazumeva uključivanje zemlje u međunarodne ekonomske i finansijske tokove i, što je naročito važno, privlačenje stranih ulaganja. Strane investicije ne znače samo priliv svežeg kapitala, već nose sobom i nove tehnologije, novi način upravljanja, nove metode i kanale distribucije proizvoda, što podrazumeva i prodor na nova tržišta. Zbog toga stvaranje pogodne investicione klime ima primaran značaj za budući razvoj jugoslovenske privrede.

Poslovno okruženje koje je podsticajno za investicije nastaje i menja se ne samo konkretnim merama ekonomske politike, u koje na pravno-institucionalnom planu spada donošenje novih sistemskih zakona, već u značajnoj meri zavisi od kvaliteta pojedinih poteza vlade i državne administracije. Presudan uticaj na odluku o započinjanju biznisa u odredjenoj jurisdikciji, naročito imajući u vidu prirodu aktuelnog procesa globalizacije privrede kada investitiorima stoji na raspolaganju veliki broj potencijalnih lokacija za konkretan poslovni poduhvat, zavisiće od kredibiliteta koji uživa odredjena vlada. Kredibilitet nije kvantitaivna kategorija već on predstavlja uverenje investitiora o kvalitetu poslovnog okruženja u odredjenoj jurisdikciji do koga se došlo proverom informacija iz različitih izvora o uslovima koji tu vladaju, pri čemu je od odsudnog značaja eventualno sopstveno poslovno iskustvo.

U prošlogodišnjoj studiji Svetske banke, kredibilitet vlada u globalnim okvirima ocenjivan je prema sledećim kriterijumima:

  • sigurnost zagarantovanih imovinskih prava,
  • predvidljivost pravnih pravila i političkih mera konkretne vlade,
  • pouzdanost pravosudja,
  • problemi koji nastaju u vezi sa korupcijom i diskrecionim ovlašćenjima vlade, i
  • nestabilnosti koje proističu iz promena vlade.

Ova studija je pokazala da preduzetnici u mnogim delovima sveta, pogotovo u državama bivšeg Sovjetskog Saveza, posluju pod neprekidnim strahom od naglih promena ekonomske i ukupne politike vlade. Veliki udeo u nepredvidljivosti proističe iz nemogućnosti velikog broja privrednih subjekata, naročito malih i srednjih preduzeća, da utiču na zakonodavnu delatnost države, što se često ogleda i u situacijama kod kojih preduzetnici saznaju za nove propise tek kada oni budu usvojeni i objavljeni. U našoj situaciji, tipičan primer propisa donetog na ovaj način predstavlja Uredba o finansijskoj disciplini Vlade Republike Srbije.

Nestabilnost i nepredvidljivost poslovnog ambijenta značajno povećava rizik, što utiče na uvećanje transakcionih troškova i manju isplativost ukupnog projekta, što implicira niži nivo priliva stranog kapitala uz postepeno odvajanje zemlje od globalnog main-stream-a i njeno razvojno zaostajanje. U pojedinim slučajevima, a ovo naročito važi za istočnoevropske države u tranziciji, (n.pr.: Bugarska i Rumunija), učestale smene vlade vodile su ka ekonomskoj nestabilnosti.

Vladavina zakona i efikasno pravosudje su izuzetno značajni činioci za privredni razvoj. Oni ulaze u ukupnu sliku investicione klime i posebno se evaluiraju. Prototip savremenog, ozbiljnog investitora oličen je u velikoj, transnacionalnoj korporaciji. Prema sve raširenijim shvatanjima danas su multinacionalne korporacije motivisane da se transformišu u istinske, transnacionalne firme. Tradicionalna multinacionalna korporacija u suštini predstavlja nacionalnu kororaciju koja ima filijale u drugim zemljama. Dominanta poslovne strategije korporacije koja predstavlja transnacionalnu organizaciju jeste to da ceo svet posmatra kao jednu ekonomsku celinu, dakle kao jedno tržište. Iz toga proizilazi da se aktivnosti prodaje proizvoda i pružanja usluga, servisiranje proizvoda, pravni poslovi i poslovi odnosa sa javnošću obavljaju na lokalnom tržištu. Sve drugo, uključujući - proizvodnju, distribuciju, marketing, poslovno finansiranje, razvojno-planske funkcije, cenovnu politiku i upravljanje, kao i međunarodno poresko planiranje, za celu korporaciju obavljaju se centralno, imajući u vidu celinu svetskog tržišta. Imajući ove realnosti u vidu, treba biti svestan, da se naša zemlja kao potencijalna lokacija za investiranje međunarodnog kapitala nalazi u konkurenciji sa mnogim drugim državama. Sa stanovišta stranog investitora zastareli i prevaziđeni zakoni, ali i pozitivnopravni propisi koji ispunjavaju savremene standarde, ali se u praksi sprovode usporeno ili diskrimanatorno, bilo usled korumpiranosti upravnih organa (n.pr. carinska služba, poreske uprave) ili prosto, usled nedovoljno dobre organizovanosti i upravljanja državnim organima, predstavljaće, jednostavno, veliki nedostatk posmatrane zemlje u poređenju sa drugim državama koje joj konkurišu u privlačenju međunarodnih investitora. Podbačaji u privlačenju ozbiljnih ulaganja, u situaciji u kakvoj je SR Jugoslavija, predstavljaju veliku prepreku privrednom prestruktuiranju i u krajnjoj liniji - privrednom razvoju.

Interesantan je podatak da je čak 80% preduzetnika u zemljama Centralne i Istočne Evrope izrazilo nedostatak poverenja u pogledu zaštite njihove ličnosti i imovine u slučaju kriminalnog napada.

U slučaju kada se stepen zaštite imovinskih prava investitiora pogorša, dolazi do selidbe kapitala u jurisdikcije sa razvijenijim i efikasnijim pravnim sistemom ili do njegovog prelaska u projekte koji odbacuju manji profit, ali i u kojima su ulaganja manja. Investicije u trgovinu i pojedine uslužne delatnosti su otpornije na loše pravno-institucionalno okruženje od proizvodnje, a naročito od ulaganja u sektore visoke tehnologije. Ovo je naročito vidljivo u savremenim, jugoslovenskim uslovima, koje karakterišu relativno mala strana ulaganja po pojedinim projektima, sa jasnim odsustvom interesa za ulaganja u proizvodnju i tendencijom ulaganja u trgovinu, sa mogućnošću relativno brzog izlaska iz posla.

II.Pravni okvir kao faktor privlačenje stranih ulaganja

Strani investitori procenjuju atraktivnost jedne zemlje za ulaganje na osnovu:

  1. potencijalnih prinosa koji se u njoj mogu ostvariti i
  2. rizika i ograničenja sa kojima se suočavaju tokom investicionong poduhvata,

Kao prethodno pitanje, od čijeg odgovora zavisi da li će do stranog ulaganja uošte doći i ako hoće, u kojoj formi će ono biti ostvareno, jeste - kakva su zakonodavna rešenja prisutna u državi domaćinu. Potencijalnog, inostranog investitora interesuje niz pitanja, pri čemu se po pravilu vrši analiza stanja u sledećim oblastima:

  • pravo stranih ulaganja,
  • fiskalno pravo,
  • trgovačko i bankarsko pravo,
  • devizni i spoljnotrgovinski režim,
  • radno pravo,
  • stvarno pravo i
  • pravo intelektualne svojine.

Pažnja u ovom radu će biti koncentrisana na drugi aspekt ulaganja (ograničenja), s obzirom da on, u Jugoslaviji, ima prevagu. Najpre ćemo pokušati da identifikujemo glavne grupe ograničenja kojima strani investitori pridaju značaj i da, u skladu s tim, pokažemo koji od njih, u Jugoslaviji, naročito dolaze do izražaja, a koji su u drugom planu. U zaključnom delu radu , ukazuje se na glavne probleme i daju se izvesne preporuke kako da se prevazilaze ograničenja, što će, svakako, biti dugotrajan proces.

III. Ograničenje za strana ulaganja u Saveznoj republici Jugoslaviji

Rizici, odnosno ograničenja sa kojima se strani ulagači suočavaju na bilo kom stranom tržištu mogu se svrstati u uslovno tri grupe. Prvu grupu čine pravne prepreke koje podrazumevaju da strani investitori imaju drugačiji pravni status od domaćih ulagača u smislu da se ograničava udeo stranog vlasnika, zatim da kapitalni dobici i dividenda imaju drugačiji poreski tretman u odnosu na domaće investitore, administrativnih barijera kod transfera dividendi i kapitalne dobiti van granica zemlje.

U drugu grupu ograničenja spadaju posredna ograničenja. Reč je o: neadekvatnim računovodstvenim standardima, nepouzdanim finansijskim izveštajima emitenata i neefikasnoj kontroli njihove tačnosti, kao i poreskim i trgovačkim propisima koji nisu u svemu komparabilni sa, u svetu dominantnim standardima (OECD), odnosno sa zakonodavstvom države iz koje dolazi investitor.

Sva nabrojana ograničenja predstavljaju smetnju za efikasnu komunikaciju i donošenje investicionih odluka.

U treću grupu ograničenja svrstava se makroekonomska stabilnost i vladavina prava. Investitori preferiraju, kada su zemlje u razvoju u pitanju, umereno stabilnu razvojno orijentisanu ekonomsku politiku. Takva politika, s jedne strane, omogućava visoke prinose, a s druge strane, izlaže kapital umerenom riziku. Pored toga, isplativost ulaganja (prinosi) su osetljivi na promene kamatne stope i inflaciju. Zbog toga investitori kada odlučuju da li da ulože kapital u stranoj zemlji vrlo pažljivo razmatraju da li će kamatna stopa i cene biti stabilne u vremenskom periodu koji je relevantan za njihovo ulaganje. Još je važnije kakva je finansijska disciplina u zemlji, odnosna da li privredni akteri i država redovno izvršavaju svoje obaveze. Istovremeno, potencijalni investitor analizira i koliko je efikasan i brz pravni mehanizam za naplatu neizvršenih obaveza. Drugim rečima, indicije da postoje teškoće u pogledu sudske zaštite ugovornih prava stranih ulagača delovaće na potencijalne investitore izrazito obeshrabrujuće. Pored toga, pravna nestabilnost izražena u učestalim promenama onih propisa koji presudno utiču na investicionu klimu takodje može da se negativno odrazi na imidž države koja nastoji da privuče inostrani kapital, odnosno koja pokušava da prethodno, privuče ?odbegle? domaće investitore. Sledeći bitan ograničavajući faktor iz ove grupe jeste stepen likvidnosti privrede i, posebno, finansijskog tržišta. Iskustva nekih Zemalja u razvoju, pre svega onih iz Latinske Amerike, govore da strani institucionalni investitori prvo procenjuju likvidnost tržišta i ako ona ne zadovoljava, ostali faktori se i ne razmatraju.

Pogledajmo sada kakve uslove Jugoslavija pruža stranom investitoru, sa aspekta nekih od nabrojanih faktora, sa posebnim fokusom na pravni okvir za strana ulaganja.

U pogledu zakonodavstva, uočljive su razlike u pogledu postojećeg stanja posmatranog po pojedinim oblastima. Usvajanjem izmena i dopuna Zakona o stranim ulaganjima i novog Zakona o koncesijama došlo je do odredjene modernizacije i liberalizacije u sferi prava stranih ulaganja.

Prema Zakonu o stranim ulaganjima stranim licima nije dozvoljeno da sama ili zajedno sa drugim stranim licima, osnivaju preduzeća u sledećim oblastima: proizvodnja i promet oružja, javno informisanje, kao i sistem veza, kada su u pitanju telekomunikacioni objekti medjunarodnog i magistralnog značaja, mreže sa integrisanim uslugama i satelitske telekomunikacije, a u situaciji kada se time narušava jedinstvo sistema. Primenom a contrario argumenta u tumačenju ove odredbe, dolazi se do zaključka da je strani ulagač može da obavlja i navedene privredne delatnosti ukoliko formira preduzeće sa jugoslovenskim partnerom koji će imati učešće od najmanje 51% ukupnog kapitala u takvom zajedničkom poduhvatu. Praktični učinak izmene Zakona u pogledu delatnosti u koje se može ulagati strani kapital znači da su: šumarstvo, železnički saobraćaj, energetika, komunalne delatnosti (vodovod i grejanje), i svi segmenti PTT usluga, sem onih Zakonom nabrojanih, potpuno otvoreni za inostrane investicije, što naš pravni režim čini vrlo liberalnim. U teritorijalnom pogledu, restrikcija za strane ulagače postoji u pogledu područja koja su prema odredbama saveznog zakona odredjena kao zabranjene zone (bezbedonosni razlozi).

Prepreka koja je nastavila da egzistira i u noveliranom režimu za strana ulaganja odnosi se na nemogućnost osnivanja ogranka inostrane kompanije u Jugoslaviji. Naime, inostrani investitor može da osnuje isključivo svoju filijalu u Jugoslaviji, koja predstavlja posebno pravno lice. Ovakvo rešenje ima dalekosežne posledice na poreske obaveze stranca, koji po pravilu nastoji da legalno minimizuje svoje ukupne poreske obaveze izborom oblika poslovne jedinice. Po postojećem rešenju ovaj izbor, koji u uporednom pravu po pravilu varira izmedju ogranka i filijale sveden je kod nas na posebno pravno lice, dakle - filijalu. Filijala će kao jugoslovenski rezident biti podvrgnuta našem porezu na dobit korporacija, na svoje ukupne prihode, bez obzira na mesto njihovog nastanka (world wide income). Pri tom, s obzirom na činjenicu da svi ugovori o otklanjanju dvostrukog oporezivanja zaključeni izmedju bivše SFRJ i drugih država nisu više primenljivi na SRJ, a usled nerešenih pitanja sukcesije, kao posledica se javlja nemogućnost stranog investitora da umanji obaveze po osnovu poreza koje mu nameće njegova država.

U savremenim uslovima, sa dostignutim stepenom razvoja telekomunikacija sve je snažnija tendencija ka investicionoj aktivnosti koja se obavlja u globalnoj privredi. Kapital je postao izvanredno mobilan sa integracijom svetskih finansijskih tržišta i stvaranjem novih investicionih instrumenata koji omogućavaju njegovu najefikasniju alokaciju u projekte koji će odbacivati najveću dobit. Uporedo, rasla je i konkurencija izmedju pojedinih jurisdikcija u pogledu privlačenja inostranih investitora. Ovaj trend je naročito izražen u regionu Centralne i Istočne Evrope, medju državama čije se privrede nalaze u procesu tranzicije. U prvoj polovini devedesetih mnoge od država koje na tržištu svetskog kapitala možemo smatrati konkurentima Jugoslaviji nastojale su da stvore pogodniju investicionu klimu tako što će pružiti stranim ulagačima velikodušne, poreske olakšice. Istraživanja, međutim, ukazuju na relativno mali uticaj poreskog sistema na volumen inostranih investicija. Kompanije, a naročito velike multinacionalne korporacije interesuje pre svega, opšte ekonomsko i političko stanje u postkomunističkim državama, a presudan uticaj na otpočinjanje investicionog projekta imaju veličina potencijalnog tržišta i relativno niski troškovi radne snage.

Svaki ozbiljan investitor će nastojati da na legalan način plati što manje poreza, ali će ga pre svega interesovati predvidljivost fiskalnih implikacija svakog njegovog poteza na novom tržištu. Pod predvidljivošću podrazumevamo transparentnost, odnosno dostupnost i razumljivost poreskih propisa investitorima. U slučaju da je reč o stranim ulagačima neophodno je postojanje minimalne komparabilnosti domaćeg poreskog sistema sa dominantnim rešenjima investitorove matične države, odnosno država OECDa, iz kojih po pravilu dolaze glavni (najveći) investitori. Uz to, iako je poresko pravo jedna od oblasti koja je veoma živa i podložna promenama svuda u svetu, loš utisak ostavlja podatak da se važni segmenti poreskog zakonodavstva praktično ne sprovode (n.pr: sintetičko oporezivanje dohotka gradjana se iako je kod nas propisano još 1992 godine i dalje ne primenjuje), da se poreski zakoni kod nas učestalo menjaju (n.pr.: Zakon o porezu na dohodak gradjana menjan je ukupno osam puta za manje od tri godine, odnosno od 1994), da su državnoj upravi predata značajna diskreciona ovlašćenja u pogledu odredjivanja visine pojedinih parafiskaliteta (fondovi za socijalno osigiranje stekli su ovlašćenja da uz saglasnost republičke vlade, propisuju stope doprinosa za socijalno osiguranje), što mora da bude u isključivoj nadležnosti zakonodavca, tj. Skupštine, kao i da postoje različiti fiskalni režimi na tržištu koje treba da bude jedinstveno (razlike izmedju Srbije i Crne Gore).

IV. Fiskalni podsticaji direktnim stranim ulaganjima u Srbiji i Crnoj Gori

Prema saveznom Zakonu o osnovama poreskog sistema i Zakonu o porezu na dobit preduzeća Republike Srbije, poreskom obvezniku u kome strano lice ima udeo u ukupnom trajnom kapitalu od najmanje 10% biće umanjen porez na dobit u trajanju od pet godina od početka naredne godine posle godine u kojoj je izvršeno ulaganje - srazmerno učešću stranog kapitala u ukupnom trajnom kapitalu. Pošto je prema pozitivnom zakonodavstvu moguće osnivanje preduzeća u potpunom vlasništvu stranog investitora, takva korporacija uživaće potpuno oslobodjenje u odnosu na porez na dobit u trajanju od pet godina, pod uslovom da poreski obveznik ne prekine sa poslovanjem pre isteka roka od pet godina, počev od prve godine u kojoj je koristio poresku olakšicu.

Odredbe crnogorskog Zakona o porezu na dobit preduzeća propisuju isti poreski podsticaj za strane ulagače, ali samo pod uslovom da je strano ulaganje izvršeno u novoosnovano preduzeće u minimalnom iznosu od 100.000 nemačkih maraka i da ono istovremeno čini najmanje polovinu ukupnog trajnog kapitala poreskog obveznika.

Carinski zakon i Zakon o stranim ulaganjima pružaju značajnu fiskalnu pogodnost stranim ulagačima. Reč je o mogućnosti bezcarinskog uvoza nove opreme koja predstavlja ulog stranog lica. Takodje, na ovakav oblik uvoza ne plaćaju se ni vancarinske, uvozne dažbine, a sam uvoz je slobodan, što znači da ne važe restrikcije u vidu uvoznih dozvola i kontingenata. Jedini izuzetak su putnička vozila i kockarski automati. Prema istraživanju OECDa, u očima potencijalnih inostranih investitora ovo je najznačajnija fiskalna olakšica, bar kada je reč o iskustvima sa azijskog kontinenta.

Računovodstveni standardi su, u Jugoslaviji, usaglašeni sa medjunarodnim standardima. Isto tako, u našoj zemlji postoje i revizorske kuće medju kojima su i četiri filijale šest najvećih revizorskih i konsultantskih kuća u svetu. I pored toga, strani investitori sa velikim podozrenjem gledaju na kvalitet (pouzdanost) informacija koje firme daju u svojim finansijskim izveštajima.

V. Oblici stranih ulaganja

U ovom delu ćemo navesti koji su sve oblici stranih ulaganja predviđeni jugoslovenskim zakonima. Strana ulaganja mogu da budu direktna ili portfolio ulaganja.

1. Direktna strana ulaganja razlikujemo u odnosu na indirektna, portfolio ulaganja na osnovu dva kriterijuma. Prvi je način na koji se kapital investira, a drugi je relativni udeo investiranog kapitala u odnosu na ukupni kapital korporacije i implikacije koje iz toga proizilaze. Naime, direktno strano ulaganje podrazumeva da investitor ima na raspolaganju značajnu mogućnost kontrole preduzeća u koje ulaže kapital. Pri tom se u odnosu na investitora, preduzeće u koje je kapital uložen, javlja kao strani rezident.

Prema jugoslovenskom pozitivnom pravu možemo da razlikujemo sledeće oblike direktnih inostranih investicija:

Korporativna (equity) ulaganja mogu da budu izvedena putem:

  • osnivanja preduzeća u potpunom vlasništvu inostranog investitora;
  • osnivanja preduzeća u kome uloge imaju strani investitor i njegov domaći ili strani partner;
  • dokapitalizacijom postojećeg preduzeća, što podrazumeva povećanje ukupnog kapitala i sticanje svojinskih ovlašćenja na srazmernom udelu u imovini preduzeća;
  • otkup udela u kapitalu preduzeća, bez njegovog ukupnog uvećanja, što će u slučaju eventualnih ulaganja u preduzeća u društvenoj svojini imati za posledicu njihovu delimičnu privatizaciju i transformaciju u mešoviti svojinski oblik.

Ugovorna ulaganja stranog kapitala, čija je osnovna odlika da investitor ne stiče svojinska prava nad preduzećem i koja su bila jedini mogući oblik ulaganja stranog kapitala u jugoslovensku privredu do 1988 nastavljaju da egzistiraju i prema noveliranim saveznim propisima. Nije verovatno da će se u savremenim uslovima inostrani investitori opredeljivati za ovu formu ulaganja kapitala na jugoslovenskom tržištu, usled postojanja povoljnijih mogućnosti oličenih u equity ulaganjima i podnormiranosti ugovornog ulaganja kapitala. Kod ove vrste ulaganja reč je o zajedničkom poduhvatu (join-venture), koji realizuje domaće preduzeće u koje je investiran strani kapital u nekorporativnoj formi.

Posebne, složene pravne forme za ulaganja stranog kapitala čine koncesije i B.O.T. aranžmani, za čiju realizaciju strani investitor mora da u Jugoslaviji osnuje koncesiono preduzeće, u skladu sa odredbama Zakona o koncesijama, Zakona o stranim ulaganjima, i Zakona o preduzećima.

Često se i sa poreskopravne tačke gledišta distinkcija izmedju portfolio investicija i direktnih investicija ogleda u tome što se pod direktnom investicijom podrazumeva ulaganje u više od 10% akcija, odnosno udela korporacije Kupovina, tj. ulaganje kapitala u procentu koji je manji od graničnih 10% smatra se portfolio investicijom, koje su često dodatno stimulisane putem posebnih odredbi u poreskim konvencijama, sve radi većeg priliva stranog kapitala. Glavni razlog za ovakva normativna rešenja pronalazimo u stavu većine zakonodavstava, prema kojima je svaki udeo u kapitalu preduzeća, iznad praga od 10%, bez obzira da li se radi o relativnom udelu u ukupnom kapitalu ili o broju glasova u upravnom telu korporacije, podrazumeva mogućnost njene kontrole od strane vlasnika akcija .

Direktna ulaganja podrazumevaju aktivno učestvovanje u upravljanju projektom i raspodeli dobiti ili gubitaka koji iz njega proisteknu. S druge strane, portfolio ulaganja u korporativne hartije od vrednosti po pravilu efektivno ne obezbedjuju pravo na kontrolu i upravljanje preduzećem u koje se ulaže kapital. Sem toga, portfolio investicije realizuju se na finansijskim tržištima, preko investicionih i berzanskih posrednika, pa stoga ne podrazumevaju direktnu komunikaciju izmedju lica koja nude i traže kapital.

2. Portfolio strana ulaganja mogu da budu: a) neposredna kada se strani investitor pojavljuje direktno na tržištu zemlje u kojoj ulaže i tu investira ili b) posredna kada investitor ulaže u svojoj zemlji kupujući akcije fondova koji, potom, investiraju u drugoj zemlji ili kada investitor kupuje domaće hartije od vrednosti koje su emitovane na bazi stranih hartija. Ova podela je bitna zato što investitori preferiraju da ulažu na svom tržištu i u svoje hartije (dakle, posredno) zato što, na taj način, smanjuju rizik da im interesi budu ugroženi, da se zakon striktno ne sprovodi, da informacije koje je strani emitent pružio o sebi ne budu tačne, da ima problema oko transfera dividendi i kapitalne dobiti i da se pojavi neki od drugih problema pomenutih ranije u tekstu, vezano za ograničenja.

VI. Perspektive za strana ulaganja u Saveznoj republici Jugoslaviji

Iz svega dosada rečenog proizilazi da uprkos relativno privlačnim zakonskim rešenjima, postoje značajne prepreke ulasku stranog kapitala u SR Jugoslaviju. Ova ograničenja dolaze direktno i indirektno iz sfere politike, odnosno kvaliteta procesa kojim se upravlja zemljom. Spoljni pritisci i ekonomske sankcije nedavno su ponovo izazvani ponašanjem vlade na političkom terenu. Sa druge strane, ishodište ovog procesa ogleda se u ruiniranom institucionalnom okviru za obavljanje biznisa, pa prema tome i za strana ulaganja, koji karakteriše visok nivo korupcije, neefikasno pravosuđe, nedostatak volje za reformom sistemskih zakona i njihovom efikasnom implementacijom. Uz to, prisutna je neusklađenost važnih pravnih rešenja, posebno u domenu poreskog sistema, između dve federalne jedinice - Srbije i Crne Gore, što dodatno vodi lomljenju privrednog prostora, koji po samoj ekonomskoj logici, a i po saveznom Ustavu, mora da bude jedinstven.

Iako zakonska regulativa u znatno manjoj meri deluje kao ograničenje u poredjenju sa opisanim političkim rizicima i makroekonomskim uslovima, neophodno je da se, i u ovoj oblasti učine poboljšanja. Naši propisi koji regulišu strana ulaganja mogu se opisati kao liberalni. Prema jugoslovenskom zakonodavstvu strani investitori uživaju nacionalni tretman, što znači da su preduzeća u koja je uložen strani kapital izjednačena u pravima i obavezama sa preduzećima koja su osnovana isključivo domaćim kapitalom. U pogledu fiskalnih podsticaja, strani ulagači su povlašćeni u odnosu na jugoslovenske rezidente, ali je važno istaći da se za status stranog ulagača relativno lako može kvalifikovati i lice čiji kapital potiče iz SRJ.

Naša je procena da će ozbiljnija strana ulaganja biti, u prvo vreme kada do njih dodje, u obliku direktnih ulaganja gde će inostrane kompanije, vodjene poslovnim interesom, ulagati u domaća preduzeća. Motiv stranog ulagača bi bio da se, odredjenim ulaganjima, domaći proizvodjač osposobi da proizvodi deo finalnog proizvoda ili vrši neku proizvodnu operaciju gde bi do izražaja došla niska cena rada u Jugoslaviji u poredjenju sa zemljama Zapada. Motiv sadržan u nižim troškovima rada može biti dopunjen interesom da se zadovolji tražnja na jugoslovenskom tržištu i da se, ranijim ulaskom, osvoji bolja pozicija na ovom, potencijalno interesantnom, tržištu.

Mr Danijel Pantić - Istraživač-saradnik, Ekonomski Institut