dr Tanasije Marinković, vanredni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu

 

POPULISTIČKA ZLOUPOTREBA USTAVA

Talas populizma se širi kuglom zemalјskom. Na parlamentarnim i predsedničkim izborima, države, jedna za drugom, padaju u ruke zavodlјivih političara, koji neprestano veličaju Narod, jedinstven i moralno čist, i obećavaju mu da će ga zaštiti od korumpiranih elita. Populisti zagovaraju da je Narod nedelјiva celina, da njega može predstavlјati samo jedna politička snaga, i da su to upravo oni. Skrivajući se iza Naroda, populisti napadaju organe i postupke koji su tobože prepreka ostvarenju njegove volјe, a koji su, zapravo, brana njihovom svevlašću. Otuda, kada se domognu vlasti, oni prilagođavaju ustanove vladavine prava sebi, da ih ne bi ograničavale. Shodno tome, podela vlasti i njen sastavni deo, sudijska nezavisnost, odbacuju se ne samo kao suvišne i strane, već i opasne po Narod. Populisti ne dopuštaju da bi Monteskjeova opomena, da svako ko ima vlast je sklon da je zloupotrebi i da u tome ide dok ne naiđe na ograničenja, mogla da se odnosi i na njih.

Populistička zloupotreba ustava nije zaobišla ni Evropu, a naročito je uzela maha u njenim mladim demokratijama. Ustavne i zakonske reforme u Mađarskoj i Polјskoj kojima se narušava sudijska nezavisnost, sve s pozivom na suverenost Naroda, naišle su na osude Saveta Evrope i Evropske unije. Tim putem krenula je i Srbija.

To se vidi, između ostalog, po populističkoj retorici Ministarstva pravde u fingiranoj javnoj raspravi o promeni ustavnih odredaba o pravosuđu; i, još više, po različitim verzijama predloga ustavnih promena od kojih Ministarstvo nije odustalo uprkos svim primedbama koje su im uputili domaća pravna nauka i struka, kao i Venecijanska komisija i druga tela Saveta Evrope.

U toj raspravi, istaknuti članovi zakonodavne i izvršne vlasti jasno su stavili do znanja da je nezavisnost sudija ideološki mit, da se sudije u stvari samo bore za vlast, da bi nastao haos ukoliko bi sudije birale same sebe, da sudije sude Narodu i presuđuju u ime Naroda, te da zbog svega toga Skupština, kao izraz suverensti Naroda, ne bi smela da bude isklјučena iz postupka izbora sudija.

Ova populistička retorika je dobila i svoje pravno obličje u Nacrtu amandmana na Ustav. I pored napredaka u odnosu na važeći ustav i ranije prednacrte, ostalo je da zakonodavna i izvršna vlast mogu ograničavati sudsku i da Skupština određuje polovinu članova Visokog saveta sudstva koji potom bira sudije. Ono što naročito zabrinjava jeste Nacrt ustavnog zakona za sprovođenje amandmana na Ustava iz koga se naslućuje da će političke vlasti iskoristiti i ovu promenu Ustava da razreše jedan broj sudija i na njihova mesta postave svoje poslušnike.

 

URUŠAVANJE LIBERALNE DEMOKRATIJE

Šta se može zameriti ovakvoj atmosferi u kojoj se menja Ustav i, još više, predloženim rešenjima?

U liberalnim demokratijama – što je svakako i Srbija prema slovu i duhu svoga ustava – tri grane državne vlasti se zasnivaju na različitim legitimacijskim temelјima. Naime, liberalna demokratija je politički sistem koji počiva istovremeno na vrednostima vladavine naroda i vladavine prava. Vladavina naroda se ostvaruje posredstvom zakonodavne i izvršne vlasti, a vladavina prava posredstvom sudske. Prve dve su, po svojoj prirodi, političke vlasti, dok je treća stručna. Otuda se sudskoj vlasti jemči nezavisnost, a ona podrazumeva i sprečavanje pritisaka zakonodavne i izvršne vlasti na vršenje sudske vlasti, kao i osobeni postupak izbora sudija u kojem je uticaj političkih  vlasti sveden na minimum.

Rasprava o ustavnim promenama, na kojima predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti ponižavaju sudsku vlast, lažno suprotstavlјajući značaj njene nezavisnosti ideji narodne suverenosti i sâm nacrt ustavnih amandmana ozbilјno urušavaju liberalnu demokratiju u Srbiji – neposredno vladavinu prava, a posredno i vladavinu naroda.

 

KOMPETITIVNI IZBORI KAO OSNOV LEGITIMITETA  POLITIČKIH VLASTI

Kako je demokratija vladavina naroda, opravdanost vlasti u takvom političkom sistemu može se ostvariti samo ukoliko organi političkog odlučivanja – zakonodavna i izvršna vlast – zaista izvode svoj autoritet iz naroda. Drugim rečima, parlamentarni i predsednički izbori su osnovni metod obrazovanja političkih organa vlasti u predstavničkoj demokratiji, a time i njihovog legitimisanja.

Naravno, legitimacijska funkcija izbora će se ostvariti jedino ukoliko oni zadovolјavaju određena svojstva. Otuda, izbori, u suštinskom smislu, jesu proces oblikovanja političke volјe koji podrazumeva mogućnost birača da se odluče za jednu od više političkih opcija, i slobodu njihovog izbora među tim opcijama, koja mora da bude ne samo zajemčena pravom, već i ostvarena u praksi.

U zavisnosti od toga da li je ispunjen ovaj suštinski uslov slobode odlučivanja, kako tokom izborne kampanje tako i prilikom samog čina glasanja, razlikuju se nekompetitivni, polukompetitivni i kompetitivni izbori. Ako su birači uskraćeni izbora i slobode suštinskog biranja, odnosno ako izbori imaju isklјučivo tehničku ulogu, reč je o nekompetitivnim izborima, svojstvenim totalitarnim političkim sistemima. Ako postoje ograničenja izbora i slobode biranja različite vrste, te izbori imaju, pre svega tehnička, a samo delimično suštinska svojstva, u pitanju su polukomeptitivni izbori, karakteritični za autoritarne sisteme. Kompetitivni izbori su odlika demokratskih sistema i obavlјaju se po različitim postupcima, ali su svima njima zajednički: sloboda i jednakost izbornog nadmetanja, sloboda biranja koja se ostvaruje tajnim glasanjem, kao i izborni sistem koji ne sme biti izvor političkih sukoba, odnosno dovoditi do nepravičnih izbornih rezultata, poput nesrazmernih većina.

Proizlazi da je za demokratiju mnogo više karakteristično da se u njoj odlazi s vlasti putem izbora, negoli da se dolazi na vlast putem izbora. A, da bi izbori mogli da dovedo do takvog ishoda – da jedna stranka izgubi vlast na izborima – potrebno je da postoje i nezavisni sudovi pred kojima će se voditi eventualni sporovi o njihovoj ispravnosti. Otuda urušavanje vladavine prava nužno ima za posledicu i urušavanje vladavine naroda.

 

NEPRISTRASNOST I STRUČNOST KAO OSNOV LEGITIMITETA  SUDSKE VLASTI

Dakle, u liberalnoj demokratiji nosioci zakonodavne i izvršne vlasti izvode svoj legitimitet iz istinskih, kompetitivnih izbora. Sudska vlast, pak, izvodi svoj legitimitet iz nepristrasnog i stručnog rešavanja sporova.

Nekolike su pretpostavke ostvrenja legitimiteta sudske vlasti: jedne su institucionalnog karaktera, druge su usko vezane za odnos sudija prema svojoj funkciji, i način donošenja i obrazloženja presuda. No za sve ove pretpostavke je zajedničko da su duboko isprepletene, i da u dobroj meri proističu jedna iz druge.

Najpre, nema legitimiteta sudstva bez podele vlasti, i naročito jemstava nezavisnosti sudstva. Na ovim pretpostavkama počivaju samostalnost sudstva i isklјučiva vezanost sudija za pravo. Takođe, važan aspekt nezavisnosti sudija jeste njihova lična nezavisnost koja nalaže odgovarajući način sticanja i prestanka sudijske funkcije, i posebna jemstva u toku obavlјanja funkcije kao što su stalnost i nepokretnost sudija, njihov imunitet i odgovarajući materijalni položaj.

Ove institucionalne pretpostavke treba da stvore uslove da se za sudije biraju najbolјi pravnici, koji su istovremeno društveno-politički istančane ličnosti sa izgrađenim osećajem odgovornosti. Naime, na ugled suda utiču kako prošlost samog organa, tako i prošlost njegovih članova. Sud koji ne uspostavi doslednu i utemelјenu praksu ne može da stekne poverenje javnosti, baš kao što i pojedine radnje i izjave članova suda mogu naštetiti njegovoj nezavisnosti i njegovom ugledu.

Sa odgovarajućim znanjem i moralnim autoritetom sudije će moći da grade argumentaciju brižlјivo i dosledno, pozivajući se, kad god je to moguće, na svoje prethodne odluke – presedane. Iz takve prakse nastaje jurisprudencija kojom sudovi potvrđuju da ne odlučuju samovolјno, već da u jednakim situacijama postupaju jednako. Oni se tako staraju o pravnoj sigurnosti, ali i razvijaju svoj autoritet u državi i društvu.

Budući da nemaju drugih poluga moći, poput mača, u rukama vlade, ili budžeta, o kojem odlučuje skupština, kako je to primetio još Aleksandar Hamilton, jedan od pisaca Federalističkih spisa, osnovni politički kapital sudova se nalazi u njihovoj institucionalnoj legitimnosti. A ona počiva na tome kako se donose presude – ako je sam način njihovog donošenja ispravan, biće i rezultat, makar u najvećem broju slučajeva. Time legitimnost pruža sudijama politički kapital da odlučuju po zahtevima pravnih načela, a ne onih koji su ih na tu funkciju doveli.

 

* * * * *

Na jednom mestu u Korenima, Amin Maluf upozorava: „Ustav, da bi imao smisla, mora biti utisnut u navike, a ne samo na papir. Ljudi moraju da nauče da se ponašaju kao građani, da svako uživa svoja prava, da svako može da obavlјa svoje poslove mirne duše“.

Ako neko treba mirne duše da obavlјa svoje poslove, da bi svi ostali mogli da ih obavlјaju isto tako i da uživaju svoja prava, odnosno da bi lјudi naučili da se ponašaju kao građani, te da bi ustav imao smisla, i bio utisnut u navike, a ne samo na papir, onda su to, svakako, sudije.

 

Tekst je napisan u okviru projekta Promene Ustava na putu do Evropske unije: zastupanje ustavnih promena koji finansira Ambasada Kraljevine Holandije u Srbiji.