Evropa i druga Evropa

Evropa je često gajila predodžbu o sebi kao univerzalnoj civilizaciji. Nije joj tuđa kušnja da prigodnim stvarima prida apsolutno značenje. Korisno je stoga razjasniti stanovite pojmove i termine kojima se služimo.

PREDRAG MATVEJEVIĆ: Ne postoje dve, već samo jedna Evropa.

Predrag Matvejević

Naziv istočna Evropa bio je više politički i ideološki nego geografski i kulturni. Nametnule su ga posljedice Drugoga svjetskog rata i opreke "hladnoga rata". U posljednje vrijeme ponekad ga zamjenjuje drugi termin, nešto širi ali jednako neprikladan: srednja i istočna Evropa. Srednja Evropa obuhvaća i zemlje poput Austrije ili Švicarske, koje nisu bile pod "komunističkim" režimima, a koje se smatraju sastavnim dijelom zapadne Evrope. Nesporazumi su, kako se vidi, u riječima i u samim stvarima.

Ni pojam druge Evrope nije dovoljno određen, možda čak hotimice. Što je drugo u tom dijelu Evrope, što evropsko u toj drugosti ? Gotovo nitko nije pokušao odgovoriti na to pitanje. Ne znam je li uopće i postavljeno. Očito je da se Evropa danas - uzeta u cjelini ako je to moguće - razlikuje od Evrope kakva je postojala do jučer. Ni takozvani treći svijet nije više isti - već se govori i o četvrtom svijetu.

Pojedini dijelovi druge Evrope mogli bi se svrstati, po svojim obilježjima, i u treći svijet: ostaci Sovjetskoga Saveza, pokrajine Rusije, Bjelorusije ili Ukrajine, osiromašeni predjeli bivše Jugoslavije, zaostala područja Balkana, Bugarske, Albanije i, dalje, Rumunjske, Moldavije, mjestimice možda i evropske Turske ili Grčke. Nakon preokreta koji je bio nagao koliko i neočekivan, zapadna i istočna strana Evrope odgovaraju sve više stranama svijeta. Mogli bismo se radovati ispravnoj upotrebi riječi da same stvari stoje bolje.

Naziv druga Evropa jednako je neodređen kao i sama stvarnost koju obilježava. Nju – tu stvarnost – vidimo onakvom kakva jest i kakva bi trebalo da bude. Retorika se prilagođuje takvoj dvosmislenosti. Politika se njome služi. Politička retorika je zlorabi. Malo se tko odlučuje misliti Evropu na osnovama vrijednosti koje sadrže i na koje se pozivaju njezina kultura i civilizacija. Takav pristup nedostaje u razdoblju u kojem Evropska unija nastoji odrediti vlastite perspektive te priprema, ne bez teškoća, vlastitu Konstituciju. Proširenje Unije nameće zahtjeve kojima nije lako udovoljiti. Posao će trajati duže nego što bi se željelo. Valja računati na tromosti, otpore, odbijanja.

Slični se pothvati najavljuju ili zaključuju pitanjem koje je u isto vrijeme banalno i nezaobilazno: "Kakva Europa?". Čuli smo ga bezbroj puta, u raznim kontekstima, od Evrope ugljena i čelika do Evrope Maastrichta i eura. Uputno je podsjetiti na ideje naših prethodnika i spasiti ih od zaborava. "Evropa će biti ozbiljna ili je neće biti… Bit će više znanstvena nego književna, više intelektualna nego umjetnička. Za mnoge od nas ta će pouka biti okrutna." Tako je Julien Benda, autor knjige"Izdaja klerika", opominjao inteligenciju Evrope, u svom "Govoru evropskoj naciji" napisanom uoči rata koji će buknuti kao evropski da bi ubrzo postao svjetskim. Mogli bismo premjestiti naglaske na takvim upozorenjima, ili pak dopisati, u istom duhu, stanovite dopune.

Poželjno bi bilo da sadašnja Evropa bude manje eurocentrična nego ona koju znamo iz prošlosti, više otvorena takozvanome "trećem svijetu" nego kolonijalistička Evropa, manje egoistična od "Evrope domovina", više Evropa građana koji pružaju ruku jedan drugome, manje "Evropa nacija" koje međusobno ratuju. Evropa više svjesna sebe same, manje podložna amerikanizaciji. Bilo bi možda utopijski očekivati da u skoroj budućnosti postane više kulturna nego komercijalna, manje regionalna a više kozmopolitska, susretljiva a ne arogantna, više pristupačna a manje ohola i, na kraju krajeva, zašto ne? – da u njoj bude više socijalizma s ljudskim licem (onog o kojem su sanjali proganjani disidenti) a manje kapitalizma bez lica, utjelovljenog u multinacionalnim kompanijama koje, zauzimajući tržišta, osvajaju vlast i stječu moć.

Evropa koja ostaje privržena vrijednostima svoje kulture ne bi dopustila, na primjer, da se ponekad postavlja kao uvjet za pristupanje Evropskoj Uniji prethodno učlanjenje u NATO: odbacila bi takvu vrstu čistilišta kad bi tome odlučivala sama, kao evropska kultura.

S kakvim se teškoćama nosi druga Evropa i što je sprečava da korača brže prema ciljevima koje sama određuje i zahtjevima koje joj drugi postavljaju? U većem dijelu takozvanih istočnoevropskih zemalja postkomunističko razdoblje nije uspjelo dostignuti u nekim važnim oblastima razinu prethodnoga društvenog sistema (proizvodnja, socijalna skrb, mirovinsko osiguranje, životni standard). Navest ću samo jedan primjer iz najbližega susjedstva: Sloveniji, jednoj od zemalja koje su najbolje krenule i najuspješnije prevalile najteži dio puta, trebalo je oko osam godina da stigne samu Sloveniju – da se izravna sa sobom, onakvom kakva je bila na kraju osamdesetih i u početku devedesetih godina. To, dakako, ne rehabilitira razne prakse prošlih režima, napose onaj tip države koji je vlastita nomenklatura proglašavala "realnim socijalizmom".

Nitko nije očekivao da će tranzicije potrajati tako dugo i da će tako teško postati zbiljskim transformacijama. (Valja razlikovati ta dva pojma: tranzicije se temelje na pretpostavkama, transformacije na postignućima.) Srušeni ancien ré gime ostavlja za sobom kužan zadah u mnogim zonama našega kontinenta i izvan njega. Posrijedi je stvarnost koja je prekinuta a da nije zaključena. Nju je teško podnositi i još teže izbjeći. Grobari se uzalud trude ukloniti lešinu. Uloge koje se nude nisu privlačne. Ideologije koje se vraćaju na scenu – ovdje pritajeno i obazrivo, ondje javno i napadno – često su gore od onih koje pokušavaju zamijeniti. U javnom životu previše je mitova.

Režimi koji su se uspostavili više rušenjem staroga poretka nego gradnjom novoga, mnogo više obećavaju negoli nude. Između prošlosti i sadašnjosti nastupaju prekidi, između sadašnjosti i budućnosti ukrštavaju se nagovještaji demokracije i zaostatci diktature. Takav se hibrid može nazvati demokraturom. Nameću se podjele a sve je manje onog što se da podijeliti. Nastoji se osvojiti sadašnjost, a ne uspijeva se ovladati prošlošću. Rađaju se slobode a da se pritom ne zna što učiniti s njima ili ih se zlorabi. Tamo gdje je prije bilo nužno braniti nacionalno nasljeđe – valja se ponekad braniti od samoga tog nasljeđa. Slično je i s pamćenjem: trebalo ga je nekoć spašavati, a sad se često mora sebe spašavati od njega – od onoga što pamćenje u sebi nosi i čime prijeti. 

Povratak u prošlost obično je iluzija, povratak prošlosti često je tragedija. Preuzimanje primitivnih oblika takozvanog "divljeg kapitalizma" – kakve je suvremeni kapitalizam i sam odbacio – ne može podržati preobrazbu kakva je nužna. Idolatrija tržišne ekonomije daje slabe rezultate tamo gdje je manjkavo samo tržište i gdje je premalo proizvoda što se uspješno trže. Sva postignuća građanske demokracije, koju spomenute demokrature nastoje usvojiti, nemaju univerzalnu vrijednost. Nedovoljno prosvijećeni reformatori to zanemaruju. Kultura im nije od velike pomoći – to više što unaokolo prevladavaju ne samo "krize kulture" nego i krize povjerenja u kulturu.

Znam da ovakve konstatacije mogu izgledati prenaglašene i da ih nije dobro uopćavati preko mjere: ono što vrijedi za Albaniju, ili pak neke regije bivše Jugoslavije, ne može se primijeniti u istom obliku na Bugarsku, Rumunjsku ili Rusiju. Bugarska, rumunjska ili ruska situacija nema mnogo zajedničkog s onom u Mađarskoj, Poljskoj ili, napose, u Češkoj i Sloveniji. Hrvatska je nalazi na pola puta između tih dviju skupina – iza Slovenije, ispred Srbije i Crne Gore, prije iscrpljene Makedonije i ranjene Bosne. Želim joj budućnost kakva joj dolikuje – i samoj Hrvatskoj, i ostalim zemljama na slavenskom Jugu koje su do jučer koračale zajedno, a danas idu svaka svojim putem. Je li tako moralo biti ili možda nije? Hipoteze te vrste ostavljam ovom prilikom postrani. Sada je onako kako jest.

Ne treba se čuditi što su ponekad naša razmišljanja na rubu očaja. Posrijedi je možda ipak obeshrabrenje, prije ili više nego sam očaj.

Autor je savetnik Romana Prodia, nekadašnjeg predsednika Evropske komisije

<< nazad | sadržaj | napred >>