Svetlana Nenadić, članica Upravnog odbora Udruženja tužilaca Srbije

 

Kada ste oštećeni krivičnim delom, ili kada ste osumnjičeni, prvi Vaš susret sa pravosuđem je susret sa tužiocem. U tom trenutku Vaša sudbina je u njegovim rukama, a Vaše nade će biti usmerene na dve stvari: prva – da je tužilac stručan i da su mu postupci efikasni, i druga – da ima integritet i da će odluke doneti isklјučivo po zakonu, a ne pod eventualnim pritiscima, molbama, podmićivanjima ili uticajem medija. Dakle, idealno bi bilo da je tužilac profesionalan i častan.

Slikovito, tužilac je čuvar kapije sudnice, jer niko na optuženičku klupu ne može da sedne, ako ga tužilac tu ne smesti. Stoga, tužilac je, u neku ruku, čuvar građana, tj. simbol zaštite koju pruža država, ali i simbol izvesnosti da će pravda biti zadovolјena.

Ali, ko i kako odlučuje o tome koga izabrati za tužioca? A kada je tužilac već izabran –  ko ga čuva od pritisaka, molbi i podmićivanja i ko kontroliše njegovu efikasnost i stručnost… I naravno, ko tužioca sankcioniše i razrešava, ukoliko pred iskušenjima poklekne.

Istorija srpskog pravosuđa poznaje samo jedan način izbora tužilaca, a to je izbor od strane grupa na vlasti. U rukama političkih predstavnika u parlamentu nalazile su se poluge upravlјanja tužiocima, a time i njihovim odlukama. Ideja izmeštanja centra odlučivanja iz čistih političkih krugova u mešoviti organ, koji se sastoji od predstavnika profesije i politike,  rezultovala je osnivanjem Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca. Ipak, ova ideja nije dala očekivane rezultate. Razlog tome je dvostruk. Prvo, poslednja reč izbora zamenika javnih tužilaca je ostala u rukama Narodne skupštine, a izbor javnih tužilaca ostao je u domenu Vlade i Narodne skupštine. Dakle, izbor nosilaca javnotužilačke funkcije je, skoro u celosti, u rukama izvršne i zakonodavne vlasti. Ili, jednostavnije rečeno, ukoliko nemate podršku partije/a na vlasti, Vaše šanse da postanete tužilac, bez obzira na Vaše karakretistike, bile bi ravne nuli. Drugi problem je činjenica da ova tela nisu pravilno zaživela. Naime, politički uticaj na izbor sudija i tužilaca, koji ulaze u sastav tih tela, bio je snažan, što je rezultovalo pogubnim odlukama ovih tela u postupku tzv. opšteg izbora 2010. godine. Ovo gorko iskustvo koštalo je građane mnogo, kako u finansijskom smislu, tako i u smislu narušavanja poverenja u pravosuđe.

Daćemo nekoliko razloga zbog kojih je veza između tužilaštva i politike loša po građane i državu. Prvo, čak i ako pođemo od pretpostavke da političarima na vlasti na pamet ne bi palo da svoju vezu sa tužiocima koriste u cilјu nedozvolјenog uticaja, moramo se zapitati kako izvršna i zakonodavna vlast, po priodi svojih nadležnosti, može da zna ko je stručan, profesionalan i od integriteta, a ko to nije. Isto bi bilo kada bi izvršna ili zakonodavna vlast, demokratskim principom većine, odlučivala o stručnosti hirurga na klinici. Drugo, direktan politički uticaj na tužilaštvo, u dobroj meri, onemogućava nepristrasno istraživanje korupcije pripadnika političke partije na vlasti. Šanse da se korupcija istraži rastu tek kada partija padne sa vlasti. Treće, budući da živimo u višepartijskom sistemu i da je smena vlasti „prirodno stanje“ – da li to znači da svaka vlast treba da dovede svoje sudije i tužioce? Neretko, čujemo od političara kako dele sudije i tužioce na „naše“ (koji su pošteni), i „njihove“ (u čije poštenje se sumnja). Podela na „naše“ i „njihove“ je usud srpskog pravosuđa. Građaninu zbunjenom tezama o (ne)poštenju „naših“ i „njihovih“ šalјe se poruka da nezavisnog pravosuđa u stvarnom svetu nema i da je to puka stilska figura iz Ustava, u koju veruju samo naivni. Ipak, realnost krivičnog gonjenja npr. Berluskonija, Ponte, Sarkozija ili Netanjahua, svakodnevno potvrđuje tezu da u stvarnom svetu nezavisno pravosuđe ipak postoji. Poslednje, čak i ako se politika odrekla svih poluga kontrole pravosuđa, sama činjenica da takve poluge po Ustavu ima, bacaće senku sumnje da je upravo politika ta koja pravosuđe kontroliše, čak iako je optužba potpuno nepravedna.

Kako je država mnogo više od politike izvršne vlasti, a sudije i tužioci zaštitnici ustavnosti i zakonitosti, a ne zaštitnici predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti, Srbija je u procesu pristupanja EU preuzela obavezu izmene Ustava u cilјu depolitizacije pravosuđa.

Državno veće tužilaca je telo čiji su glavni zadaci: izbor i unapređenje tužilaca, zaštita njihove samostalnosti od neprimerenih uticaja, praćenje efikasnosti postupanja i sankcionisanje za kršenje profesionalnih standarda. Od sastava ovog tela, nadležnosti i načina donošenja odluka zavisi da li će tužilac da bude profesionalan i častan. Sastav ovog tela treba da reprezentuje predstavnike profesije i predstavnike izvršne vlasti. U takvom odnosu snaga, ni partikularni politički interes, niti esnafski odnos tužilaca među sobom, ne bi mogli samostalno da prevagnu. Ovo telo treba da predstavlјa državu u spoju politike i profesije. To sve znači da ovo telo mora da bude iznad prolazne i promenjive politike izvršne vlasti. Dakle, Državno veće tužilaca treba da bude čuvar samostalnosti, profesionalnosti i integriteta tužilaca, ili, bolјe rečeno –čuvar čuvara svih građana. Čuvar koji čuva građane od nestručnosti, neefikasnosti i neprofesionalnosti tužilaca, a tužioce od svake vrste nedozvolјenih uticaja na njihovo odlučivanje (npr. uticaj interesnih grupa, medija, lokalnih moćnika, kolega, politike i sl.).

Odnos snaga i način odlučivanja u Državnom veću tužilaca treba da vodi dijalogu, razmeni argumenata i traženju kompromisa u formulisanju zajedničkog cilјa – samostalnog i efikasnog tužilaštva. Na ovu vrstu „mentalne demokratske vežbe“ u našem društvu nismo navikli, ali napretka društva nema bez takvog diskursa. Ulazak u proces ustavnih izmena pružio je  nadu da je moguće pronaći dobro rešenje. Rešenja iz dosadašnje rasprave i nacrta amandmana, ne podržavaju tu nadu. Nacrtom amandmana, ne da se ne smanjuje politički uticaj, već se on u dobroj meri uvećava. Politički uticaj i dalјe ostaje sistemski, samo se postojeći mehanizmi očiglednog političkog uticaja preoblače u skrivene mehanizme, čime oni postaju još opasniji, jer za njih niko direktno ne odgovara. Ukoliko prilika za postizanje društvenog konsenzusa o pravosuđu u Ustavu bude propuštena, proći će mnogo vremena kada će se našem društvu ukazati sledeća prilika za unapređenje pravosuđa. Bojim se da će to značiti propušteno vreme za svakog građanina, privredu, društvo i državu Srbiju.

 

Tekst je napisan u okviru projekta Promene Ustava na putu do Evropske unije: zastupanje ustavnih promena koji finansira Ambasada Kraljevine Holandije u Srbiji.