Juha Jurvinen je, poprilično neočekivano, od 2017. počeo da dobija 560 eura mesečno. Dok je nekada zavisio od uslovljavanja biroa za nezaposlene, sada je dobio ovu svotu, bez potrebe da opravda troškove ili traži posao, osim da obaveštava državne organe kako mu ide tokom programa univerzalnog osnovnog finansiranja (Universal Basic Income). Ova promena mu je dala više prostora da, sa sve cilindrom na glavi, počne da se bavi izradom različitih drvenih instrumenata kod kuće. Juha je bio jedan od 2000 nezaposlenih ili lica na socijalnoj pomoći – pokusnih kunića finske vlade u eksperimentu uvođenja univerzalnog dohotka tokom dve godine trajanja projekta.

To je bio prvi put da jedna razvijena zemlja pokuša ostvarenje ove ideje koja se predmet debata u krugovima stručnjaka još od 80-ih. Osnovna ideja je da svaki punoletan državljanin, bez obzira na druge karakteristike, svakog meseca dobije određenu, za sve istu, svotu novca koju može da potroši kako želi. U Finskoj su želeli da smanje stopu nezaposlenosti tako što će učesnike programa podstaći da konstruktivnije pristupe usavršavanju i zaposlenju kada se reši problem troškova osnovnih životnih potreba. Takođe, želja je bila da se smanje troškovi sistema socijalne zaštite smanjenjem birokratije i povezanih troškova.

I kakvi su rezultati?

Prošle nedelje ovaj projekat u Finskoj je dobio lošu, možda i konačnu, ocenu od ministra finansije Peteri Orpa. Nisu primetili značajnije promene u stopi zaposlenosti i opstale su sumnje da će sve ovo moći da finansiraju iz budžeta na duže staze.

Zemlja Evopske unije je probala i razočarala se u mogućnosti univerzalnog dohotka. Ovo iskustvo je dodatna stavka protiv ideje i dodaje se na niz argumenata zašto univerzalni dohodak nije dobra ideja. Možda će univerzalni prihod splasnuti ambicije primalaca i učiniti ih dokonim. Ostaje i princip modernih kapitalističkih društava da se novac daje samo na osnovu rada ili zbog posebne, ozbiljne nesreće. Potreban novac da svako bude korisnik je značajno veći od mnogih postojećih aktivnosti države. Mnogi kojima takav novac realno nije potreban, poput multimilionera bi svejedno imali pravo da isti dobijaju. Ostaje i pretnja teške realne ostvarivosti, jer ako ne može tako bogata zemlja poput Finske, ko može?

Sa druge strane, postoji možda još veći niz argumenata ZA. Radnici bi bili u mogućnosti da se odupru nepoštenim zahtevima poslodavaca. Ljudi sa kreativnim i potencijalno unosnim poslovnim idejama bi dobili na vremenu da razviju svoje ideje, a i šansu da manje zavise od banaka i rodbine za početni kapital. Dobijaju i šansu da o radu ne misle kao o nečemu na šta su primorani već prvenstveno kao načinu da otelotvore svoje strasti, razvijaju se kao sposobni ljudi i steknu osećaj solidarnosti sa drugim građanima. Predstavlja i način pojednostavljenja često izuzetno složenog birokratskog aparata za pružanje socijalne pomoći. Ovakav dohodak idejno predstavlja mogućnost da se moderna društva odupru pretnjama poput sve intenzivnije automatizacija procesa proizvodnje širom planete koja preti da munjevitom brzinom zbriše na milione radnih mesta. Novac od univerzalnog dohotka mnogim ljudima sigurnosti i šansu da dostojanstveno krenu ispočetka.

Postoje i primedba na sam finski eksperiment. Pomenuti eksperiment suštinski nije ni bio pokušaj univerzalnog osnovnog dohotka. Davali su novac samo nezaposlenima i dovoljno maloj grupi da pobornici veruju da nije bilo moguće pokazati sve prednosti istinski univerzalnog osnovnog dohotka. U velikoj većini idejnih predloga, suma je toliko mala da nije dovoljna za potpun život. Za prosečnog čoveka, ovaj novac neće biti „nizašta“ već će biti dodatak na primanja od ozbiljnog (i nedovoljno plaćenog?) rada koje će moći da ili potroše na bitne stavke ili uštedeti, sigurnosti radi.

Deo argumenata za univerzalni dohodak je i argument da je velika nejednakost prihoda, sama po sebi, čak i kada većina nije u siromaštvu, loša. Oni koju u ovo veruju navode niz problema koje nejednakost izaziva u skoro svim sferama društva. Tu je možda i najasnije vidljiva moguća prednost ideje kod nas. Srbija je na samom dnu liste GINI koeficijenata nejednakosti u Evropi. Oporezivanjem i širokom raspodelom dohotka moguće je dramatilčno promentiti ovu sliku. Sličnom logikom je išla grupa profesora sa Ekonomskog fakulteta u Beograda koja je proučila problem rastuće nejednakosti u Srbiji i ponudila univerzalni osnovni prihod kao moguće rešenje. Univerzalni osnovni dohodak je u poslednjih par godina sve više predmet debata i u našoj javnosti.

Peteri Orpo tvrdi da su nakon eksperimenta, sve velike partije u Finskoj protiv ove ideje i izgleda da su, barem za sada, gotovi planove trajne institucionalizacije istog. Iako je sud finskih vlasti značajan za razvoj ideje i prakse univerzalnog dohotka, teško da je ovo kraj čitave ideje. Argumenti za i novi eksperimena opstaju. Nakon što su Švajcarci odbili univerzalni prihod na referendumu 2016, jedan švajcarski gradić pokreće projekat lokalnog prihoda iznova. Ostaje da se vidi kakva je stvarna budućnosti ove i sličnih inicijativa.